Werther – Patnja Bez Kraja lyrics

werther, uvodim vas u moju pricu, moju ljubav, moju bol i moj kraj, moj kraj ...

i svakim danom sve sam vise mislio na nju
od prvog dana, u misli mi je stigla k'o déjavu

neki davni odsjaj, zaboravljeni,
s njenog lica, smijesak ostavljeni,
i nisam se mogao savladati, padao sam,
ko pokosen, ali zaboravljao nisam

pratio sam svaki njen pokret, zaluden,
pokusavao napravit okret,
u svom zivotu, ali nije bilo oslonca
o koji bi se oslonio,
svaki put kad sam je pokus'o dosegnuti, mrak bi ju progutao,
nada je zalaskom sunca sve vise tonula,
tonuo sam i ja s njom, tonuo

volio sam te, znaj, volim te jos uvijek
reci jednu rijec, molim te,
nedaj, nedaj da umrem u tisini
daj mi do znanja, svojim dahom, disi
i udahni mi zivot svoga glasa rosom, svoga glasa rosom ..

Postujem te, cijenim te, ne dopustam da itko drugi povrijedi te
trudim se, da ugledas me, u pravom svijetlu, shvatis me
agonija prokleta trga me, ali vrijedna si patnje te, vrijedna si patnje te

Razmisljam o drugim mogucnostima,
koja nisu povezana s propastima.
otrovan sam sada, opijen tvojom ljupkoscu,
um me prozdire, svojom ludoscu
izdrzati vise ne mogu, trudim se
da ostanemo barem prijatelji nadam se
a zasto? sto mi to moze pruzit,
nijednu moju pravu zelju ne moze ispunit
zelju da si moja, da se sa mnom budis
osloncom moga ramena da se tjesis
i suze na mojim grudima pustis
u beskrajnim satima kasnih godina
da jos uvijek budes predmet mog obozavanja
jedina u srcu mom, muza mojih stihova,
nimfa mojih pjesama, za mene jedina
jedina zena zivota moga,
jedina koju voljet i sa srcem i s dusom mogu
jedino ljudsko bice sto me moglo oborit s nogu

Postujem te, cijenim te, ne dopustam da itko drugi povrijedi te
trudim se, da ugledas me, u pravom svijetlu, shvatis me
agonija prokleta trga me, ali vrijedna si patnje te, vrijedna si patnje te

Iz sna se probudih, snazan vrisak je odjeknuo

Ogledao sam se, tko bi to mogao biti, nikog nisam vidio
to sam bio ja, tvoje ime izgovorio
sanjao sam te, umrla si, odmah s tobom i ja poginuo

jos i danas od svijeta skrivam lice,
lice pjesnika sto skita poput lutalice
u potrazi za inspiracijom drugom sto bi mogla zamijeniti nju
u potrazi za novom tugom sto ne bi mogla nadmasit njezinu
u potrazi za novom dusom koju cu iskvariti nevinu.

prazan je svijet, lomi se kao suho lisce
na cijim ostrim rubovima porezes se
okrutna je stvarnost, ne mozes joj pobjeci
mozes ostati, skrivati se il' boriti

bilo kako bilo, na kraju ce te unistiti,
tvoji bliznji, dragi tebi i konvertiti
sto varaju te svojim vizijama,
vizijama svijeta njima stvarnog
u kojem ima zivota vjecnog i veselja beskrajnog.

Postujem te, cijenim te, ne dopustam da itko drugi povrijedi te
trudim se, da ugledas me, u pravom svijetlu shvatis me
agonija prokleta trga me, ali vrijedna si patnje te, vrijedna si patnje te

Zaboravljene romanticare smrt kroz zivot vodi,
a mi zaboravljamo, sto jesmo.
Unistene snove nitko ne moze da probudi,
samo ih kopira pjesmom.

Werther mi je ime znajte,
kad stanem pred vas, sebe pokajte,
moje usi slusaju sve rijeci
a rukom na papir pjesma ce poteci.

Sad vec suzi tvojoj, tvome placu morbidno se nadam
da budes sama i da trazi te dan
dok te noc skriva, da postanes diva,
da shvatis koliko si za sve ovo kriva,
i kad suza niz suhe dlanove potece,
znat ces da tvoj princ krece,
neces znati tko je,
ali shvatit ces kad ugledas lice moje.